Enogastro novosti

Anteprime di Toscana 2018.

Enogastro : Anteprime di Toscana 2018.

Enogastro-novosti->Anteprime di Toscana 2018. picture

Originalnu objavu možete pročitati na www.suhiucasi.wordpress.com
Priredio ŽELJKO SUHADOLNIK

KAO PREDSTAVNIK REVIJE SVIJET U ČAŠI i OVE GODINE, VALJDA VEĆ 20. PUT BEZ PREKIDA, BIO SAM u TOSCANI NA TRADICIJSKOM - ZA VINSKE TRGOVCE, UGOSTITELJE i NOVINARE ORGANIZIRANOM -PRETPREMIJERNOM KUŠANJU - 25. PO REDU! - VINA NOVIH BERBI KOJE SU S 1. SIJEČNJEM 2018. STEKLE PRAVO ZA IZLAZAK NA TRŽIŠTE. OD JEDNOTJEDNE TURNEJE TOSKANSKIM VINOGORJIMA IZABRAO SAM, OVAJ PUT, ZA FOKUS FIRENCU i CRNOG PIJETLA KOJI BOGME - VRLO UVJERLJIVO KUKURIČE IZ ČAŠE!  

Lijep brežuljasti krajolik ukrašen tipičnim mediteranskim raslinjem – vinova loza, maslina, čempresi, zatim umjetnost i kultura, arhitektura – riznica slika i skulptura, spomenika i objekata svjetske baštine, pa visoka moda (Ferragamo, Cavalli, Gucci…), potom eno-gastronomija na zavidno visokoj razini - vino, maslinovo ulje, tjestenina, lokalna rasa goveda chianina i bistecca fiorentina, lokalni pecorino ali i drugi sirevi, te - razvijeni turizam.

To je Toscana.

Imao sam sreću i zadovoljstvo posjećivati je kroz dva desetljeća redovito svake godine u veljači kad se održava vrlo značajna poslovna manifestacija Le Anteprime di Toscana. Dodatno, Toscani bih se vraćao (uvijek s radošću!) još i povremeno u drugim razdobljima godine. Upravo sada, u veljači, još sam svježi povratnik iz Toscane, baš s tih prezentacija Le Anteprime di Toscana 2018, koje su održane po jubilarni 25. put, s početkom jednotjedne turneje u Firenci.

Le Anteprime di Toscana veliko je i za profesionalce u tom sektoru (na kupu proizvođači/ponuđači, vinski trgovci, ugostitelji, sommelieri, enolozi, eno-gastro i turistički novinari iz cijeloga svijeta) organizirano pretpremijerno predstavljanje regijskih vina što s 1. siječnjem te godine po pravilnicima tamošnjih konzorcija (poslovnih udruženja za vino pojedinog vinogorja) stječu pravo izlaska na tržište. Veliko je kako stoga što okuplja uistinu veliki broj toskanskih proizvođača i njihovih vinskih etiketa, tako i stoga što okuplja uistinu veliki broj za plasman relevantnih osoba ne samo s talijanske nego i sa svjetske eno-gastronomske pozornice, kao i zaista veliki broj značajnih imena svjetske žurnalističke scene. A veliko je i zato jer se odvija - na vlastitom kućnom pragu, što je bitno istaknuti, pa tako svi pozvani imaju priliku na teritoriju nastanka proizvoda doživjeti ne samo toskansko vino i toskanske specijalitete (popiti neku uvoznu butelju i pojesti neko fino jelo iz nekog drugoga kraja mogu i u svojoj zemlji, gradu, ali to ne ostavlja takav trag kao kad se takvo iskustvo dogodi na izvorištu!), nego i doživjeti izravno i u punome smislu i mjesto gdje se to toskansko vino rađa, način na koji ono nastaje, k tome i cijeli ambijent, lokalni način života.

U veljači su, dakle, međunarodne oči uprte u Toskanu! Toskanski ponuđači zadovoljni su zbog posjete relevantnih profesionalaca iz faha, vinski trgovci zato što im se na licu mjesta pružaju široke mogućnosti izbora i povoljnih dogovora direktno s ponuđačima, sommelieri i novinari kojima je zadatak kvalitetno prenijeti informaciju i dati kvalitetan savjet mogu na koncentrirani način, i detaljno, proširiti horizonte i skupiti nužnu građu za pravi prijenos široj publici, a šira publika dolazi na svoje upravo preko tih korisnih informacija i savjeta, naime na temelju spoznaja o potvrdi već afirmiranih vrijednosti dotičnog kraja, njegovih proizvoda te ostale ponude kao i na temelju novih saznanja u boljoj je poziciji da ostvari (rafinirane) užitke za stolom i da na pravi način izabere odredište za svoj izlet, putovanje, godišnji odmor.

Na taj način teritorij koji redovito jednom godišnje kod sebe u svom dvorištu priređuje ovakva velika, marketinški usmjerena i dobro ciljana događanja dobiva na renomeu i u širim međunarodnim okvirima, zemljopisni nazivi mjesta, nazivi lokalnih proizvoda, imena i nazivi proizvođača, zanimljiva ponuda u uslužnoj djelatnosti, prirodne atrakcije, pa i domaća kultura ostaju naširoko i nadugo u uhu, rezultat toga svega je – to često ponavljam u svojim napisima – ne, kao bitno, tek plasman nekoliko boca po etiketi više, nego, kroz i dobro razvijeni turizam - USPJEŠAN PLASMAN ČITAVOG KRAJA.

Anteprime odnosno prezentacije regijskih proizvoda na međunarodnom nivou a kod sebe doma jednom godišnje ili jednom u dvije godine priča su ne samo Toscane i Italije (barolo, barbaresco, roero u Pijemontu, sagrantino u Montefalcu u Umbriji, amarone u Veroni…), nego i Francuske (Bordeaux, Burgundija – les Grands Jours de Bourgogne, pa dolina Rhône – Découvertes de la valée du Rhône…, Austrije – Austrian Wine Summit, Njemačke – VDP Wein Börse…). Hrvatska je s dugom tradicijom u vinogradarstvu i proizvodnji vina, još od šestog stoljeća prije Krista, s visoko-prikladnim je prirodnim ambijentima za uzgoj vinove loze i proizvodnju vrhunskoga vina, sa brojnim je autohtonim sortama što može biti velika prednost, i želi se nametnuti s vinom na međunarodnoj sceni, pa bi bilo dobro prepisati ono što uspješno rade vinske institucije vani, i uz eventualne prilagodbe primijeniti ovdje.

Ponovit ću još nešto, što, iz iskustva sa svojih putovanja po svijetu, često navodim: da bi kod nas stvari tržišno bolje sjele na svoje mjesto nužno je da napokon dobijemo ono što nam nedostaje, a nama u Hrvatskoj nedostaje kvalitetne samoorganizacije unutar branše i posebice po pojedinim užim vinogradarskim zonama. Nemamo, osim donekle Vinistre, ozbiljnih poslovnih vinskih udruga koje bi (cehovski) brinule o unaprjeđenju kakvoće i izričaja osebujnosti teritorija kao i o učinkovitoj promidžbi lokalnoga vina. Imamo oznake za staviti na etiketu, ali nemamo apelacija!

Unutar svakoga od četiri vinorodna dijela Lijepe naše – po usvojenoj podjeli to su sjeverozapadni dio nazivan oficijelno Bregovita Hrvatska (što je daleko nedovoljno jer nimalo ne upućuje na geografski smještaj prostora pa je moj prijedlog da naziv bude precizniji, tj., recimo, Bregoviti hrvatski sjeverozapad), zatim Slavonija & Podunavlje, Istra & Kvarner, te Dalmacija… - morale bi postojati poslovne (formalnih ima!) udruge lokalnih proizvođača kojima je zadatak da, kao glavne, osmišljeno vode – jer na kraju krajeva ti proizvođači izravno žive od svojega bavljenja vinogradarstvom i vinarstvom - vinsku politiku vlastitoga teritorija.

Valja iznjedriti vlastite i za svoje područje tipične robne marke (nije nužno da su to monosortna vina, mogu biti i prikladne mješavine u dogovorenim omjerima od do obveznima za sve vinare da ih poštuju I provode), a da bi se to postiglo trebaju se kroz udrugu uspostaviti određena i za sve jednako važeća pravila ponašanja u vinogradu, podrumu i komercijalizaciji, k tome trebaju se uvesti i određeni oblici auto-kontrole tako da ne može svatko, gledano u općem smislu, raditi što želi i po svome. Uostalom, i država ne smije dopustiti da od nečega što je baza za opće dobro svatko radi kako mu se svidi i da stoga izostaje željeni odgovarajući puni efekt za društvenu zajednicu. Tek kroz dobro organizirano poslovno tijelo s prikladim programom i pravilnikom što osigurava unaprjeđenje kakvoće i poboljšanje teritorijalne prepoznatljivosti vina a i jamstvo da će se društvenoj zajednici na adekvatan način – kroz gospodarski napredak kraja - vratiti eventualna i njena ulaganja u projekte, proizvođači bi mogli računati na razne državne financijske potpore.

Zatim: prvelikom broju naših proizvođača nedostaje ambicioznosti da u produkciji s običnog odrađivanja prijeđu na kreiranje, pa da dobiju nešto što i poprilično nadilazi razinu korektnoga (korektno vino uz današnje tehnološke mogućnosti nije teško proizvesti!), a kao i da nedostaje i istinskog (deklarativnoga je napretek!) htijenja da se od nečeg baš lokalnoga i tipičnoga, svojstvenoga, posebice od onoga što se možda na prvi pogled i ne doimlje nekim blagom i jačim adutom, uz malo više truda stvore originalne sjajne zvijezde magnetske privlačnosti za potrošača odavde i iz vana.

Ne vodimo adekvatno brigu o uspostavi i uporabi službenih apelacijskih oznaka vezanih uz vino. Otkako smo, od prije koju godinu, u Europskoj Uniji, za vina koja to zavrjeđuju i koja to ne zavrjeđuju – ne govorim sada o kakvoći kapljice nego o originalnoj zemljopisnoj pripadnosti te o smislenoj povezanosti proizvoda s načinom na koji je on deklariran - jednostavno se u označavaju s prijašnjeg KZP (kontrolirano zemljopisno porijeklo) automatski prešlo i prelazi se na ZOI (zaštićena oznaka izvornosti). Nije jasno kako neka kapljica bjelosvjetskih k tome i relativno tek u novije vrijeme ovamo - u okružje izrazito značajno po brojnim domaćim, autohtonim kultivarima - donesenih sorata, i to čak i donesenih s prostora s jednim ekološkim karakteristikama u ambijent sa posve drukčijim ekološkim karakteristikama, može tu dobiti oznaku ZOI? Pa, zar nije, za takav slučaj, primjerenija ZOZP (zaštićena oznaka zemljopisnog porijekla), zapravo ono prijašnje KZP? Zar je ZOZP manje vrijedna da je se, mada je prikladna, izbjegava! Kratica ZOI, ne smije se to zaboraviti, govori o zaštiti izvornosti! Konkretno pitanje: je li npr. syrah, kao sorta koja se dokazala na Mediteranu, nešto izvorno i doista tipično i tradicijsko za Slavoniju? I za Plešivicu?

NAŠI TEKUĆI ADUTI

Dakle, dobitno bi bilo to da unutar regije kao šireg vinogradarskog područja a s obzirom na određene razlike u tlu, mikroklimi i sortama po užim lokalitetima, svako vinogorje na temelju ekoloških svojstava i nasljeđa kao definirana zaokružena cjelina, te na temelju veće ambicioznosti aktera na sceni, istakne svoju vinsku/svoje vinske perjanice i za svoj kraj prepoznatljivu tipologiju kapljice. Bilo je u nas riječi o tome kako je Hrvatska malena i kako se u marketingu ne može cjepkati po vinogorjima i apelacijama ali eto, kad smo već sada ovdje kod Toscane, i ta regija je malena, međutim ima nekoliko apelacija. Unutar svake apelacije valja dobro definirati što je specifično za kraj i što od sorata i kao tipologiju proizvoda treba pojačano gurati u prvi plan kao vlastitu posebnost. To uopće ne uključuje zabranu proizvodnje nekog drugoga tipa vina što nije izrazito karakterističan za taj neki uži kraj, naime takav proizvod plasira se pod drugom apelacijskom oznakom. Unaprjeđivanje kvalitete proizvoda i isticanje specifičnosti svojega kraja kao vlastite komparativne prednosti čvrsti su temelj za učinkovit marketing i za postizanje dobrog finalnog radnog rezultata.

Međimurci su izabrali kao nešto svoje pušipel, odnosno moslavac odnosno šipon, posve u redu (tek, u kategorijama moslavca između one bazne i one visokopredikatne nedostaje im još kategorija ozbiljnog snažnijeg visokokompleksnog suhog vina / moslavac u suhoj varijanti može pružiti znatno više od ovoga što sada izlazi van iz većine podruma!). Ali Međimurci paralelno podjednako guraju i sauvignon, koji, istina, tamo daje odnosno može dati dobar rezultat, pa i rajnski rizling, chardonnay, crni pinot... No to i nije problem ako se dogovore da će, uz moslavac, i sauvignon i rajnski rizling biti istaknuti i zaštićeni kao glavni vinski aduti njihove županije. I vani postoje primjeri da se na jednome teritoriju istodobno više sorata stavlja u prvi plan, primjerice u Alsaceu su to rizling, traminac mirisavi, pa i silvanac zeleni, u Donjoj Austriji veltlinac zeleni i rizling rajnski… Baš u Međimurju zacijelo bi se vrijedilo više pozabaviti upravo i silvancem zelenim koji je tamo, kažu stariji vinogradari, nekad bio vrlo raširen! Varaždinci nude tutti frutti listu – graševinu, pinote, chardonnay, Zelinčani pričaju o kraljevini, koja eto nema zvučni naziv ali to uopće ne znači da se od nje uz prikladan, angažiraniji rad s vizijom, za početak prvenstveno u vinogradu, ne bi moglo postići znatno jači rezultat od ovoga – kod nekih vinara inače vrlo solidnoga! - što se nudi sada.

Plešivica, koja se dokazala jako dobrim utočištem i domaćinom rizlingu rajnskome i chardonnayu (pinot bijeli), izlazi sa širokom paletom (rajnski rizling, chardonnay, sauvignon bijeli i sivi pinot, crni pinot, syrah…) vina od najpoznatijih svjetskih kultivara i već se na neki način spontano isprofilirala po internacionalnoj mirnoj ponudi. Posebnost Plešivice su još i pjenušci, do mjere da je se počelo nazivati komplimentom mala hrvatska Champagnea, ali i tu su i vina od bijelih sorata nastala dugim maceracijama, i u amfori, pa i mlado novo vino Portugizac Plešivica. Međutim za marketing kraja treba ipak od svega toga brojnoga izabrati nešto na što staviti težište. Na stanovištu sam da svakako tri tipa vina – mirno, pjenušavo i tzv. narančasto (a zapravo jantarno!), treba zadržati/forsirati kao službene ikone, no kako je sada već broj stranih sorata postao na Plešivici malo prevelikime a što u marketinškom smislu donekle razvodnjava stvar, dobar bi, rekao bih, potez bio opredijeliti se kod jednosortnoga vina za dva do najviše tri kultivara, konkretno za one koji su na Plešivici najdulje, koji su se tu najbolje snašli i već adaptirali, i koji joj eto daju visoki vinski pedigree. A to su svakako rizling i chardonnay. Jedno od rješenja u butelji mogli bi biti plešivički rajnski rizling kao jednosortno mirno vino, i jedan mirni bijeli cuvée te jedan mirni crni cuvee, sastavljeni od u tom vinogorju postojećih inozemnih bijelih sorata ali i od sorata već odavna sađenih na Plešivici – lokalni vinogradari nazivaju ih tradicijske stare sorte a riječ je o veltlincu crvenom, silvancu zelenom, šipelju, kraljevini, portugiscu, frankovki, lovrijencu… Svojedobno se išlo u kreiranje robne marke vina Zagrebačke županije s portugiscem kao mladim novim vinom, što je svakako bilo dobro kao inicijativa ali ipak se, po meni, na županijskoj razini najprije trebalo pozabaviti s postojećim jačim igračima, osobito s rizlingom kojega u svojim nasadima imaju vjerojatno svi ili gotovo svi plešivički vinogradari/vinari.

Slavonci se kunu u graševinu ali istodobno na tržištu, možda i intenzivnije, igraju na kartu chardonnaya, sivog pinota pa i sauvignona, kod crnjaka pak, umjesto da se posvete jače nečem njima svojstvenome - frankovki, uzdaju se u merlot, cabernet, crni pinot, syrah… Dalmacija najviše ističe pošip i plavac, što jeste logično, ali nije prihvatljivo da se, općenito gledano, nedovoljno ozbiljno radi na brušenju plavca, te nije prihvatljivo i da se sa tim sortama i stane: ima dijelova Dalmacije gdje valja osobito inzistirati – ali ne tek pričanjem! - npr. na debitu, maraštini, babiću pa i lasinu, zatim crljenku, da, crljenku kojega cijeli svijet poznaje po nazivu zinfandel, ali i dijelova gdje se u glavnoj ulozi u punome sjaju moraju pokazati grk i vugava. Sramotno je da je npr. baš vugava, koja sigurno - pogotovu na Visu (i za Vis!!) - ima veliki potencijal, u nas i dalje posve u zapećku! Ne treba govoriti koliko bi, da joj se posvećivalo i da joj se posvećuje dovoljno pažnje i u produkciji i kroz marketing pa da je stalno u uhu potrošača kao što su to pošip i plavac mali, značila za vinski image Hrvatske i za gospodarstvo otoka Visa! Istra se bila usredotočila na malvaziju istarsku ali, dosad barem, generalno, više na tip bijele kapljice koje se pije dok je još relativno mlada, i tek sada kao da se na našem najvećem poluotoku više razmišlja i o varijanti zrelog duže odležanoga ozbiljnog vina od malvazije. Na tragovima lekcije oko terana koju su nam, našom vlastitom krivicom, priuštili Slovenci, u novije vrijeme počinju se pokazivati neki pomaci u ambicioznosti oko terana. Pitanje vezano uz treći izvorni istarski adut, momjanski muškat: koliko potrošača ovdje kod nas, da ne govorim o onima vani, uopće zna da on postoji, a i da može biti (kod nekolicine istarskih vinara on to doista i jeste!!!) – konkretan, ozbiljan prvorazredan proizvod?!...

SANGIOVESE – SVE DO BRUNELLA!

Ali, da se vratim na Anteprime di Toscana: priča je, da tako kažem, mobilna jer lokacije se mijenjaju, a dužinom je jednotjedna, počinje u subotu u Firenci, završava sljedeću subotu u Montalcinu. Otvorenje pripada konzorcijima Bianco di Pitigliano e Sovana, Carmignano, Colline Lucchesi, Cortona, Elba, Maremma, Montecarlo, Montecucco, Morellino di Scansano, Val d’Arno di Sopra i Val di Cornia. Dan poslije na redu je, također u Firenzi, u objektu Fortezza da Basso, program ChiantiLovers, s nastupom članova konzorcija Chianti i pokazom apelacija Chianti, Chianti colli aretini, Chianti colli fiorentini, Chianti colline pisane, Chianti colli senesi, Chianti Montalbano, Chianti Montespertoli, Chianti Rùfina.

               A ponedjeljak i utorak, i dalje u Firenci, u objektu Stazione Leopolda, nekadašnjoj željezničkoj stanici prije više godina preuređenoj i osposobljenoj da bude poprište različitih društvenih i gospodarskih događanja, u znaku su apelacije Chianti Classico Gallo Nero, priredba nosi naziv Chianti Classico (Gallo Nero) Collection. Ta kolekcija chianti classica u Leopoldi brojem uzoraka tolika je da se degustacijski pothvat u dva dana doima – nemogućime.

U utorak kasnije popodne kreće se za mjesto San Gimignano, na prezentaciju tamošnje vernaccije (kap bijeloga u moru toskanskog crnog vina!). Turneja se nastavlja od srijede navečer do četvrtka navečer u Montepulcianu, gdje se prezentiraju prvenstveno Vino nobile (ove godine bazni je bio iz 2015, riserva je godinu dana starija) i Rosso di Montepulciano te desertni vinsanto (u Montepulcianu sam kroz protekle godine kušao najviše izvanrednih toskanskih vinsanta!), a u petak i subotu veliko je finale u Montalcinu – Benvenuto, Brunello!, uz Brunello (ove godine 2013 te Riservu 2012) i Rosso di Montalcino (2016), Moscadello di Montalcino te Sant’ Antimo.

            Ovaj put, s obzirom da sam se na Anteprimama 2018 zadržao samo u Firenci, ukazalo mi se nešto više vremena za grad, tog dana bilo je i sunčano i relativno toplo, pa sam to iskoristio za još jedan obilazak tog jedinstvenog povijesnog urbanog dragulja smještenog uz lijevu i desnu obalu rijeke Arno. Prošetao sam prošlošću i podružio se s univerzalnim velikanima prošlosti, da bih idući dan nastavio druženje s talijanskim vinskim velikanima sadašnjosti.

Priredba Collection/kolekcija - glavni operativni organizator koje je Consorzio del vino Chianti Classico Gallo Nero - ove je godine po opsegu bila, kažu, upravo rekordna. Prve informacije govorile su o nastupu 180 proizvođača s nekih 436 etiketa Chianti Classico docg napunjenih u bocu i spremnih za tržište te s nešto uzoraka iz berbe 2017 koji još nisu spremni ni, dakako, napunjeni, a najavljeni su za pokaz tek kao ilustracija najnovije berbe. Međutim, po finalnim službenim podacima sudjelovalo je 186 proizvođača s ukupno čak 659 uzoraka, unutar kojih se našlo 59 uzoraka uzetih u podrumu izravno iz posuda da bi se predočila berba 2017, a ostalo su činile etikete Chianti classico Gallo Nero docg sa službenim dopuštenjem da početkom 2018. izađu pred kupce, konkretno Chianti classica docg nudilo se na kušanje u kategoriji baznoga i iz berbi 2016, 2015, 2014, 2012, 2011, zatim u kategoriji riserva iz berbi 2015, 2014, 2013, 2012, 2011, 2010, 2009, 2008, te na kraju kao top of the top, onih u grupi gran selezione (92 vina), od berbe 2015. do 2010. Neki proizvođači podastrli su, dodatno, i svoje uratke iz apelacije Toscana igt (indicazione geografica tipica). Za 250 vinskih novinara iz 30 zemalja svijeta i 1800 vinskih trgovaca, ugostitelja, sommeliera iz Italije i inozemstva na degustacijama kroz ta dva dana – prvog dana kušanje je bilo u društvu s proizvođačima te, istodobno, posebno u susjednoj prostoriji za stolovima, na miru i uz somelijerski servis, a drugog dana kušanje je bilo bez nazočnosti proizvođača, samo sa sommelijerima, i isključivo za novinare – otčepljeno je i potočeno, navodno, ukupno oko 9000 butelja!

U žiži interesa bili su Chianti Classico 2017 kao još bebica, te kao posve novi na tržištu Chianti classico 2016 i Chianti classico 2015 riserva i Chianti classico gran selezione.

Što se tiče novih, mladih i još tek stasajućih vina iz 2017, ona su, barem na mene, ostavila dobar dojam u ovoj fazi. Lijepa tamna boja, na nosu fina izražajnost, miris pun i dosta voćan, primjese mineralnosti, u ustima kapljica dotjerana, bez (taninske) grubosti. Predsjednik Konzorcija Chianti Classicu Sergio Zingarelli kaže da je vinogradarska sezona 2017. bila vrlo teška i komplicirana, naime 2017. u Toscani ostat će u pamćenju kao osobito vruća i kao jedna od najsušnijih godina u posljednjih nekoliko desetljeća, a štetu su napravili i proljetni mrazevi. Područje Chianti Classica bilježi 27 posto niži prinos nego što je on u regularnom godištu. Ali, reći će Zingarelli, ono što sada sazrijeva u podrumima daje naslutiti da će se novorođenče kad izađe pred javnost pokazati u sjajnome svjetlu

Chianti classico 2016 – boje su se kretale uglavnom od purpurne prema rubinskoj. Na nosu vina vrlo lijepa, s dosta voćnosti i to u pravcu zrelog tamnog koštićavog i bobičastog voća, s notama mineralnosti, u nekim uzorcima osjetilo se malo jače i začinsko bilje. U ustima kapljica se pokazala dosta mekanom, slankastom, s lijepima živosti i svježinom, puna i prilično čvrsta.

Što se tiče 2015, možda je to - primjećuju domaćini koji imaju često priliku kušati chianti classico - jedna od najboljih berbi dosad u (n)ovom tisućljeću. Vina Chianti classico iz 2015 djeluju kao dopadljiva, kako i zahtijeva suvremeno tržište, ali istodobno su i dosta složena. Riserve 2015 predstavile su se kao duboke, vrlo kompleksne, sa živim ali uglađenim taninom, spremne za konzumaciju, ali i s potencijalom za budućnost.

Koja su mi se od kušanih vina najviše dopala?

Chianti classico 2016 (sangiovese) – Bibbiano

Chianti Classico 2015 (sangiovese 90 %, canaiolo 4 %, cabernet sauvignon 4 %, merlot 2 %) – Casa sola

Chianti classico 2013 riserva Badia a Coltibuono (sangiovese 80 %, canaiolo 5 %, cilegiolo 3 %, colorino 2 %) – Badia a Coltibuono

Chianti classico 2015 riserva Bibbiano (sangiovese) – Bibbiano

Chianti classico 2015 riserva Rancia (sangiovese) – Fèlsina

Chianti Classico 2015 riserva Marchese Antinori (vinograd: Tignanello, sangiovese 90 %, i ostale sorte) – Antinori nel Chianti classico

Chianti classico 2015 gran selezione Colonia (sangiovese) – Fèlsina

Chianti classico 2013 gran selezione (sangiovese) – Renzo Marinai

Chianti classico 2013 gran selezione vigneto San Marcellino (sangiovese 93 %, pugnitello 7%) – Rocca di Montegrossi

Chianti classico 2015 gran selezione Vigna di Montornello (sangio-vese) - Bibbiano

Chianti classico 2015 gran selezione Vigna del Capannino (sangio-vese) – Bibbiano

Toscana rosso Fontalloro 2013 (sangiovese) – Fèlsina

Toscana Rosso di sera 2012 (sangiovese 90 %, colorino 10 %) – Poggiopiano

Colli della Toscana centrale la Corte 2012 (sangiovese) – Castello di Querceto

Colli della Toscana centrale Flaccianello della Pieve 2014 (sangiovese) – Fontodi

Toscana rosso Fogliatonda 2011 (fogliatonda) – Mannucci Droandi

U kategoriji gran selezione među više uistinu sjajnih etiketa nekoliko je uradaka bilo vrlo vrlo ozbiljno i iz, i u Toscani također dosta problematične sezone 2014, konkretno bih spomenuo Chianti classico vigna del Sorbo 2014 (sangiovese) Fontodi, renomirane kuće koja je, inače, na kolosijeku biodinamike (funkcionira na principu samodostatnosti, tj. uz vinograde obuhvaća i površine za uzgoj raznog prehrambenog bilja – žitarica, leguminoza za, na korist vrijednosti tla, zatravljivanje prostora između trsnih redova, zatim koja posjeduje i livade za ispašu stoke te manje krdo goveda lokalne pasmine chianina, ne samo radi mesa za hranu nego i radi stajskog gnoja za vinograd… Proizvođač Giovanni Manetti i njegov enolog savjetnik Franco Bernabei uspjeli su proizvesti vino iz 2014. na visokom nivou međutim berba je ipak ostavila trag kroz nešto slabiju strukturu u odnosu na standardne uratke pod etiketom Vigna del Sorbo…

O kategoriji gran selezione od njena uvođenja prije koju godinu dosta se (još) govori, neki vinari a i vinski kritičari nisu bili a nisu ni sada skloni dodavanju piramidi kakvoće chianti classica te vršne kategorije, barem ne na način kako je to nedavno učinjeno introdukcijom gran selezionea. Smatraju da je bilo bolje više se potruditi oko službene riserve kao relevantne kvalitativne stepenice više. Ne osporava se, doduše, u principu kakvoća vina u grupi gran selezione, nego se primjećuje da vina iz kategorije gran selezione, ma kako bila kvalitetna, barem zasad još - u visokom prosjeku uzoraka - ne pokazuju i toliki kvalitativani skok naviše u odnosu na riserve da je bilo potrebno, kao novu razinu, uvoditi gran selezione. Navodi se primjer Bordeauxa, gdje renomirani châteaui imaju po dva vina – tzv. prvo vino, tj. špicu kakvoće, i drugo vino koje je također visoke kvalitete ali je po kompleksnosti a i cijenom (dosta) niže od prvoga vina… Mišljenja su i da je, ako se već željelo ići na više nivoe kakvoće (i cijene), bilo prikladno usvojiti burgundijski sistem, koji npr. eto već duže vrijeme primjenjuje i nacionalno njemačko udruženje najboljih vinskih posjeda Verein Deutscher Prädikatsweingüter VDP. Konkretno to znači imati kategoriju baznoga vina koje može biti od grožđa iz vinograda u dotičnoj regiji, zatim apelacijsku oznaku village ili, po njemački, Ortswein, od grožđa iz vinograda unutar granica općine u kojoj se nalazi trsje, zatim 1er cru ili kod VDP-a Erste Lage, od grožđa vrlo ograničenog dakako niskog prinosa a iz izdvojenih ponajboljih vinogradarskih pozicija u dotičnoj općini, te grand cru odnosno Grosses Gewächs, od grožđa s osobito niskim prinosom s izdvojenih najboljih od tih ponajboljih parcela u kraju. I to je ta famozna piramida kvalitete, iz koje je vidljivo da kako se od dna ide naviše količine proizvedenoga vina, sukladno sužavanju rubova piramide prema vrhu, postaju sve manje…

U stanici Leopolda, gdje je, inače, nastupila i Zaklada za zaštitu teritorija Chianti classico i Lige Chiantija (Fondazione per la tutela del territorio Chianti classico e della Lega del Chianti), kao partneri cjelokupne manifestacije pod institucionalnom kapom AICIG-a (l’Associazione Italiana Consorzi  Indicazioni Geografiche) sudjelovali su razni konzorciji (ne svi iz Toscane) iz prehrambenog sektora a koji razvijaju, štite i promiču regijske i lokalne tipične specijalitete, primjerice Consorzio Tutela del Formaggio (sir) Parmigiano-Reggiano DOP, Consorzio del Prosciutto Toscano DOP, Consorzio di Tutela della Finocchiona IGP (jedna vrsta salame), Consorzio di Tutela Oliva da Mensa (masline ne za ulje nego za jelo) La Bella della Daunia DOP, Consorzio per la Tutela del Formaggio Mozzarella di Bufala Campana DOP, Consorzio di Tutela Pecorino Toscano DOP, Consorzio di Tutela Aceto Balsamico di Modena IGP, Consorzio Tutela Grana Padano DOP. U istoj prostoriji 24 vinara-proizvođača i maslinovog ulja Chianti classico olio dop (denominazione d'origine protetta = zaštićena oznaka porijekla) dalo je na kušanje svoja (sjajna!) mlada ulja, od onog blagoga do onog vrlo pikantnoga.

NAZIV KAO PODRUČJE, VINO i APELACIJA

Chianti je područje između gradova Firenca i Siena, dakle zemljopisni pojam, ali chianti je i vino koje se, u potpunosti ili glavninom od lokalnih sorata, odavna proizvodi u tome vinogradarskom kraju između i u okolici dvaju spomenutih talijanskih gradova. Chianti je na stanoviti način i povijesna apelacija s korijenima u dalekoj 1716. godini, kad je toskanski nadvojvoda Cosimo III, na podlozi podataka iz postojećih višegodišnjih zabilješki o postizanoj kakvoći proizvedenoga vina u tome dijelu Toscane a i na temelju vlastitih iskustava oko Bakhova nektara, odredio međe teritorija iz kojega s obzirom na vrijednost vinogradarskih položaja trebaju izlaziti vina veće kakvoće. Unutar tih Cosimovih granica našao se prostor današnjih devet općina – San Casciano Val di Pesa, Tavarnelle Val di Pesa, Barberino Val d'Elsa, Poggibonsi, Greve in Chianti, Radda in Chianti, Castellina in Chianti, Gaiole in Chianti, Castelnuovo Berardenga.

Površina predjela Chianti obuhvaća nekih 70.000 hektara. Cijelo područje je bregovito, veliki dio zauzima šuma, bogata hrastom, kestenom, borom i čempresom, a što se tiče vinograda ukupna površina zasađena vinovom lozom je oko 10.000 hektara. Trsje je na pozicijama od nekih 200 metara pa sve do 700 metara nadmorske visine. Tlo nije svuda jednako, negdje je ilovasto s dosta škriljevca, negdje jače vapnenasto, negdje klasično laporasto, negdje s jačim udjelom pijeska. Klima je kontinentalna, ali i s puno sunca, ljeti i s velikim vrućinama danju, međutim i s vrlo značajnim razlikama u temperaturi između dana i noći, što odgovara lozi. Najviša dnevna temperatura zimi bude oko četiri do pet Celzijevih stupnjeva dok najviša dnevna temperatura ljeti danju nerijetko zna prijeći 35 Celzijevih stupnjeva.

S obzirom da je, kako je upravo rečeno, chianti i vino koje se – u različitoj kakvoći - proizvodilo ne samo na teritoriju između Firenze i Siene nego i u njihovu susjedstvu, određena grupa proizvođača iz Chiantija shvatila je da naredbu Cosima III o definiranju granica prostora Chiantija odakle može izlaziti kapljica chianti više kvalitete treba iskoristiti za odvajanje i odmak vina te više kvalitetne razine od onoga drugoga, i za komuniciranje toga široj javnosti, dakle za stvaranje nečega što danas nazivamo robnom markom teritorija, pa je 1924. godine utemeljen Konzorcij za zaštitu vina chianti dobivenoga iz vinograda unutar navedenih današnjih devet općina između Firence (sjeverno) i Siene (južno) što ih je bio izdvojio nadvojvoda Cosimo III. Kao znak za vizualno prepoznavanje tih vina od strane potrošača, nazivu Chianti dodani su lik crnog pijetla i naziv Gallo nero (crni pijetao), i tu je i konkretno počeo nastanak robne marke Chianti classico Gallo nero.

Otkud sada tu uz vino taj crni pijetao, kojega je toliko značajnime smatrao i slavni slikar Giorgio Vassari da ga je ovjekovječio na stropu Salona del Cinquecento u glasovitom firentinskome Palazzu Vecchiju? Crni pijetao vezan je uz davnu povijest kad su Firenza i Siena bile zaraćene. Crni pijetao bio je nekad simbol tadašnje Vojne lige Chiantija. Kako su se Firenca i Siena tada borile za prevlast nad teritorijem Chiantija, u određenom trenutku, kaže legenda, firentinski vitezovi crnog pijetla i vitezovi Siene, koji su isticali svoga bijeloga pijetla, dogovorili su se da će tog nekog već određenog dana u zoru kad pijetao počinje kukurikati - dakle kukuriku je u ono doba kad se živjelo po ritmu prirode trebao biti znak starta - krenuti od kuća iz svojih gradova jedni prema drugima, da se nađu kako bi teritorij Chiantija dogovorom podijelili po tome do kuda koja grupa bude stigla kad se susretnu. Firentinci su bili dovoljno dosjetljivi da nasamare Sijenežane i stignu dalje nego njihovi rivali - a da im se nije moglo otvoreno prigovoriti da su varali: oni su jednog crnog pijetla nekoliko dana prije tog sudbonosnoga dana držali zatvorenoga u kokošinjcu i izgladnjivali ga, te ga u noći na Dan D pustili iz kokošinjca i on je, veli priča, počeo od gladi kukurikati znatno prije zore tako da su Firentinci s ranijim startom tada uspjeli ostvariti veliku prednost nad Sijenjanima i – domogli su se većeg teritorija...

Otud izbor crnog pijetla kao maskote vina Chianti classico i pravo da ga se rabi kao maskotu za vino što ga se htjelo istaknuti kao najbolje unutar onoga iz zone - po parametrima Cosima III - izvornog i moguće visokokvalitetnog chiantija. Danas je područje Chianti classica između jurisdikcije Firenze i jurisdikcije Siene razdijeljeno nekako podjednako napola.

Kasnije, 1932. godine, ministarskim dekretom uz naziv Chianti i lik crnog pijetla uveden je pridjev classico, da se još jače ukaže na to da je riječ o najboljem izvornom chiantiju, što se rađa na teritoriju defniranome 1716. godine. Potom, Chianti classico Gallo nero 1984. dobiva apelacijsku oznaku docg (denominazione d’origine controllata e garantita = oznaka kontroliranog i zajamčenog geografskog porijekla), a to je najviši stupanj označavanja visokokvalitetnih vina u Italiji. Na predjelu upravo rečenih devet općina danas je ishodište za Chianti classico Gallo nero na službeno registriranoj vinogradarskoj površini od 7200 ha. Nije dopušteno da vino nastalo unutar toga prostora bude označeno jednostavno kao Chianti, ono mora biti Chianti classico Gallo nero docg, s likom crnog pijetla i s posebnom markicom na vratu butelje.

Budući da se vino chianti proizvodilo i izvan tih apostrofiranih devet Cosimovih općina, uz Konzorcij za Chianti classico Gallo nero niknuo je, također sa ciljem stvaranja robne marke, i Konzorcij Chianti, kojega je 1927. osnovala grupa proizvođača iz okolice Firence, Siene, Arezza (malo je podalje od Siene, istočno, u pravcu Jadranskoga mora) i Pistoije (malo podalje od Firence, sjeverno prema pokrajini Emilia Romagna), potom su se pridružili i oni iz Prata, koji se nalazi u sjeverno od Firence, te Pise koja je malo podalje od Firenze a u pravcu zapada i Ligurskoga mora. Taj Konzorcij za Chianti sada sa 3600 članova, pokriva ukupno 15.500 hektara vinograda. Oznaku Chianti docg, radi boljeg geografskog pozicioniranja kod potrošača, mogu, ovisno o zemljopisnoj lokaciji vinograda, pratiti dodaci kao Colli aretini (okrug Arezzo), Colli fiorentini (okrug Firenca), Colli senesi (okrug Siena), Colline pisane (Pisa), te Montalbano, Montespertoli i Rùfina (subzone Firence).

Konzorciji imaju svoje pravilnike o proizvodnji i komercijalizaciji kojih se moraju pridržavati svi članovi, pa evo, u nastavku, nekih osnovnih stavki iz pravilnika Konzorcija za Chianti classico Gallo nero i, za usporedbu, Konzorcija za vina Chianti.

Kao sortni car općenito određen je kultivar sangiovese, on kao veliki brat može u vinu biti jedina sorta, a ako mu se dodaje još koji kultivar sangiovese po pravilniku ima u vinu biti zastupljen s najmanje 70 do 80 posto, ovisno o konzorcijskom pravilniku. Kao komplementarni kultivari predviđeni su lokalni canaiolo, colorino, cilegiolo, mammolo, malvasia nera, pugnitello, te neke sorte inozemnog porijekla koje su u Toscani već odavna udomaćene i dopuštene, primjerice merlot i cabernet sauvignon, syrah (za Chianti ti strani kultivari maksimalno do 15 posto). Za vino Chianti docg (ne i za vino Chianti classico docg!) smiju se koristiti i lokalni bijeli kultivari, najviše do 10 posto.

Konzorcij Chianti classico Gallo nero docg ima tri kvalitativne kategorije vina – uz osnovnu (annata) te stepenicu više u kakvoći riservu, od nedavno još je tu i razina gran selezione kao špica piramide. Chianti docg ima samo bazno vino (annata) i riservu.

Regule Konzorcija Chianti classico nalažu da ako se vino što će nositi oznaku Gallo nero docg kreira miješanjem sorata sangiovese mora u mješavini imati minimum 80 posto udjela, a preostalih 20 posto mogu pokrivati ostali gore navedeni u Toscani autorizirani kultivari, međutim, ponavljam, bijelo grožđe, koje se nekad u malom postotku dodavalo vinu chianti, ne smije se rabiti. Propisana minimalna gustoća trsova po hektaru je 4400 loza. Maksimalni prinos smije biti do dva kilograma grožđa po trsu. Navodnjavanje je dopušteno jedino po autorizaciji Ministarstva poljoprivrede. Minimum alkohola u baznome vinu određen je na 12,0 vol %, u reservi 12,5 a u gran selezioneu 13,0 vol %. Na tržište bazno vino annata smije tek s 1. listopadom u godini što slijedi berbu, riserva pak treba u podrumu čekati 24 mjesec počevši od 1. siječnja u godini što slijedi berbu s time da prije izlaska na tržište najmanje tri mjeseca mora u podrumu provesti u butelji. Dozrijevanje za gran selezione propisano je 30 mjeseci, a i to vino prije izlaska mora u podrumu u butelji proboraviti najmanje tri mjeseca.

Regule pak Konzorcija za vino chianti: sortni minimum u blendu je 70 posto, dakle ostalih dozvoljenih kultivara može biti 30 posto, propisana minimalna gustoća nasada je 4000 loza po hektaru, prinos po trsu ne smije prijeći tri kilograma (to je kilogram više nego za chianti classico). Navodnjavanje je i ovdje samo po dopuštenju Ministarstva poljoprivrede. Minimum alkohola u gotovome baznom vinu je 10,5 vol %, kod reserve 11,5 vol %. Izlazak na tržište baznome vinu dopušten je već od 1. ožujka u godini što slijedi berbu, a riserva, kao i kod chianti classica, mora dozrijevati 24 mjeseca.

BIG BUSINESS

Konzorcij za Chianti classico Gallo nero jedan je od najjačih talijanskih konzorcija za vino, i obuhvaća 96 posto od ukupne produkcije vina (naime postoji i apelacija igt, tj. indicazione geografica tipica) na prostoru Cosimovih devet općina. Konzorcij Chianti classico snažna je poslovna institucija uključena npr. i u proizvodnju i plasman suvenira ukrasne i praktične vrijednosti (majice, pregače, jakne, otvarači za vino…) a duboko je i, na zadaku promidžbe područja Chianti classico, u turističkim aktivnostima. Članova Konzorcija Chianti classico Gallo nero danas je 523, a 315 njih i buteljira vino. Kako većina članova ima i maslinike i proizvodi i puni i ekstra-djevičansko maslinovo ulje, u sklopu Konzorcija Chianti classico uz vino Gallo nero docg nastao je Konzorcij Chianti classico olio d’oliva extravergine dop (denominazione d’origine protetta = zaštićeno geografsko porijeklo).

Informacija za naše vinare ako se i kad se budu udruživali u lokalne poslovna lokalna tijela: Konzorciji u Italiji na svom vrhu imaju predsjednika i (izvršnog) direktora. Predsjednik konzorcija uvijek je iz redova proizvođača vina, on je na čelu odbora što vodi vinsku politiku kraja, a direktor je osoba koja ne mora nužno biti iz vinskih krugova ali je poželjno da bude, on je izvršitelj, zadužen za provedbu zaključaka odbora pa je bitno da se dobro snalazi oko zakona i propisa, te u marketingu. Aktualni predsjednik Konzorcija za Chianti classico Gallo nero docg je Sergio Zingarelli, vlasnik znanog vinskog posjeda Rocca delle Macìe, a na mjestu direktora je od prije kratkog vremena Carlotta Gori.

Godišnja proizvodnja Chianti classica Gallo nero docg vrti se u posljednjem desetljeću oko prosjeka od 280.000 hektolitara. Vinogradarstvo je proizvodnja na otvorenome i berba ovisi o meteorološkim okolnostima a one nisu svake sezone jednake, pa se naravno nekad proizvede nešto više grožđa, a nekad nešto manje. U 2016. dobiveno je, tako, 281.000 hl, 2015. oko 300.000 hl, 2014. 293.000 hl, 2013. 258.000 hl, 2011. 233.000 hl… Vrijednost u butelju napunjenoga vina Chianti classico Gallo nero docg okreće se oko 400 milijuna €, vrijednost napunjenog maslinovog ulja procjenjuje se na 10 milijuna €, a godišnji prihod vezan izravno uz vino ostvaren na globalnoj razini bude oko 700 milijuna eura.

Podaci koje iznosi Konzorcij za Chianti classico gallo nero vele da je plasman vina unatrag nekoliko godina vrlo stabilan, a pomalo raste, te da se godišnje proda oko 37 milijuna butelja. Izvoz u 2017. bio je u 130 zemalja svijeta! Najveće tržište za Chianti classico su SAD – 33 posto, slijede Italija s oko 23 posto, pa Njemačka 12 posto, Kanada osam, Skandinavija pet, Velika Britanija četiri, Švicarska i Japan po tri, Benelux te Kina i Hong Kong po dva posto, Rusija i Francuska po jedan posto, ostatak ide u ostale zemlje…

Poveznica
Društvene mreže:

Galerija slika

Ne postoji galerija slika!
Članovi & Partneri